Friday, December 30, 2011

by http://allway.deviantart.com/

Sa 2011. se rastajem uz Prti Bee Gee i Dječake.

AFTER U ZATVORU - DJEČACI

Thursday, December 29, 2011

Nove godine


Razmišljam, kako je prošle godine protekla Nova godina. Džeri je još bio živ, bilo je to dak sam radila dizajn i prelom za A la carte. Bila sam sa Draganom i Acom, dvoje ljudi sa kojima sam i inače najčešće provodila slobodno vreme, a sa Draganom, bogami i radno. I baš nam je lepo bilo! I to veče a i inače. Radili smo kao konji, bili smo umorni za neke dinamičnije akcije, ali smo sedeli i smejali se, slušali muziku, grickali kokice. Naravno, za Novu godinu smo radili sve to isto, osim što smo grickali nešto egzotičnije od kokica. Ne sećam se šta, osim da sam ja taj dan spremila povrtnu čorbicu sa knedlama od griza jer je to Dragana izjavila da joj se baš jede, a ja sam, inače, maher za tu čorbu i knedle. Elem, u sred mog pospremanja kuće za goste, oblačenja, kuvanja čorbe i čega već, ugledam Džerija, mog pustinjskog pacova kako trčkara po sobi. Pošto je pod leden, 31. decembra jelte, gomila kablova se vuče po podu, pokušavam da što pre uhvatim Džerija, kanadskog atašea za kulturu, da se ne bi razboleo ili ga udarila struja, ali se to pretvara u borbu titana, prevrtanje nameštaja, izvlačenje frižidera... Pojavljuju se paperjaste grudvice prašine iz tih nemogućih ćoškova i ja onda krećem da metem pod, na koncu uspevši i pobegulju da pometem u djubravnik i odatle ga ubacim u terarijum. 
U septembru, dok sam bila na Svetom Stefanu sa Snežom, Džeri je pod nerazjašnjenim okolnostima uginuo. Mnogo mi je bilo teško kad bih pomislila na to kako je moralo izgledati njegovo ukočeno telašce. Maja ga je zatekla i pobrinula se za njega. Sve mi ženske smo se rastužile. I Aca.

Približavaju se praznici i ja bahato uživam u onom lepom što donose, svetiljkama, mirisu borova koji se prodaju iza pijace, kesama sa darovima koje šuškaju tu i tamo... Sebe sam još pre desetak dana obradovala lepim i kvalitetnim čizmama. Life is good!


Wednesday, December 28, 2011

Tuesday, December 27, 2011

Monday, December 26, 2011



Bogami sam počela da se dobro zabavljam na kučkarenju sa Linom. Dobra ekipa se skuplja na Kališu, sita se nasmejem i zabavim! Još nas je i zima počastila relativno visokim prosečnim temperaturama a učestalije magle nisu mi mrske jer su simpatično spooky. Ponovo sam se vratila isčitavanju Robota Hobotnice, Tumblr stranice Djecaka. Super su momci, sjajni. 
Koristim prednost novih sluški, zabijem u uši i odvrnem Kuje i lasere do kraja, da nadoknadim što sam par meseci slušala muziku tiho. Dobra vremena.




Tuesday, December 20, 2011

Promocija Abraksasovog vodiča niz dokumentarni film u DOB-u


Večeras sam bila na promociji Abraksasovog vodiča niz dokumentarni film, u maloj sali Doma omladine, feels like home sala, feels like home tema, feels like my man Bojan Pandža, autor. Tribine i promocije, otvaranja izložbi, festivala, uglavnom su težak smor, a ono što pamtimo su incidenti i ispale, tipa kad je moderator tribine o Milošu Formanu u Narodnoj biblioteci tiltovao neprestano ponavljajući jedan slog sve glasnije i glasnije nemogavši da se seti ostatka reči. Bogami sam se ujedala ze jezik da ne krenem naglas da se smejem.
Bojan je bio zbunjen-sluđen ali je to dalo specijalni šarm ovom događaju, mislim, odavno se nisam ovako dobro zabavila i oraspoložila za kratkih sat vremena. Neki čika do mene i ja smo se slatko kikotali, k'o školarci.
Empatija koju je B. razvio prema raznim neobičnim i devijantnim ljudima i pojavama, koja se stiče prvo dubinskim sagledavanjem sebe i svojih ograničenja i izopačenosti, utešna je nama što takođe nismo od ovoga sveta. Meni je prvi takav boost bio u susretu sa Henrijem Milerom, kad sam zaronila u Ružičasto raspeće, sagu o ljubavi, seksu i gladi, sagu iskrenu ne do koske, nego do hrskavice. Od tog momenta bila sam sigurna da nisam usamljena i da nas ima svugde i da se može živeti uzbudljivo i ispunjeno iako ste jako siromašni. Ustvari mi ta filmska scenarija sami sebi kreiramo ako smo dovoljno maštoviti i širokih vidika.
Autor se bavi temama koje me u srce diraju, serijskim ubicama, shooting rampages, crack addicts, itd. Bilo bi šaškasto da se potpuno poklapa sa mojim fiksacijama, ali nije baš tako, no, senzibilitet za radost mračnjaštva je vrlo sličan.
Mislim da Bojan definitivno MORA da se bavi pripovedanjem, ne verujem baš usmenim (mislim da bi ga to ubrzo ubilo...) i da treba da se nađu načini da se to finansira. 

Friday, December 16, 2011

Signali u noći

U hotelu je zabranjeno pušenje. Kupila sam mentol West, multivitaminski napitak i kroasan sa ušećerenom svinjetinom u dragstoru. U ljubičanstvenoj spavaćici išunjala sam se na terasu, sela na drvetom obloženi patos terase i iza zaklona od bilje koje je posađeno duž celog sprata zapalila cigaretu i otpuhnula dim u vrelu noć Bangkoka.
Službenik hotela  rukama u belim rukavicama usmerava taksiste ka ulazu u hotel, dok ga sa visine posmatra pozlaćeni Budin kip koji krasi oltar na prilzu kompleksu.
Srebrni mesečev disk kao da se zaustavio na mastiljavoj nebeskoj podlozi.

Hiljadama kilometara daleko, zamišljam, jedan čovek privodi kraju noćnu smenu, dan sivkastim tonovima kreće da smenjuje noć, on obilazi još jedan veliki krug oko objekta i zastaje i zagledan u more opasano kopnom zaliva pali zlatni York.

Zalazak sunca - Jovan Dučić

Tuesday, December 13, 2011

Mikro

Smaramo se lik i ja najstrašnije, ne često, tek kurtoazno, ali i to je dovoljno za najgrđi popizd. Mrzimo se familijarno.
To mi trenutno najviše pada u oči, najaktuelnije je u toj sferi.
Kao radnik sam ostala obespravljena i slabo plaćena. Pritom je posla jako malo.
Ali je obrazovanje i umetnost na nivou! Sa duhovne strane sam ispunjena kao retko kad.
U mikrosvetu, na mikroblogu.

Primećujem da ovo što sam do sada napisala zvuči kao Štulićeva pesma.

Tesko vrijeme - Azra

Wednesday, November 30, 2011

Uloga anđela i zecova u mom životu

Koristim ovaj prostor da se zahvalim mom prijatelju Rikiju zvanom Raja, na potpuno nezasluženoj podršci koju mi pruža, na savetima, na tome što me sluša, što je otvoren za zezanje, što uvek ima lepu reč a nije pička pa da ne sme da iskritikuje. A kad kritikuje ne leči time svoje komplekse.
Raja je jedini moj frend koji je skužio da bi mogla imati svoj blog, pa zato pretpostavljam da može na ovo i da naiđe. On nije kao moj Draganče zvani Dragiša mnogo otvoren za cico maco, grlim te, ljubim te, što možda deluje pederski, ali ja to kod Dragiše oboooožavam. I ja sad kad osećam potrebu da vičem Raji kako ga volem, slutim da bi to njemu bilo aprijatno...
Pa eto, možda Raja na ovo nabasa, pa porumeni, hihi.

U nekim periodima života ljudi odigraju uloge u životima drugih ljudi kao po nekom obaveznom scenariju. Kao Zvonko što me je pripremao za Akademiju, kao što me je moja Jela uputila na neke vrlo važne stvari koje su rešile neke moje muke. Anđeoske uloge.
Nada za opstanak ljudske rase upravo je u tim anđelima koji su spremni da preuzmu na sebe teret saveta i podrške.




Budimo Kanađani iako smo Srbi

Talking Heads - "And She Was"

Boraveći nekoliko puta u Kanadi, imala sam priliku da se uverim da je moguće da se većina ljudi u vašem okruženju ponaša ljubazno, pristojno i predusretljivo. Te da se vaše greške ne smatraju momentalno za najcrnje namere. Navešću odmah primer.
Jednom prilikom cunjala sam Otavskom ulicom Bank, jednom od najšarmantnijih ulica koje sam videla u životu. Tu su najslađe radnjice, piljarnice, pekare, kafići u celoj Otavi - čovek i sam može lepo da se provodi satima.

Negde u toj cunjaži morala sam hitno u toalet, pa sam ušla u jedan Tim Hortons kafe, zamolila konobaricu za ključ od prostorije a tek po obavljenom poslu stala za pult da poručim kafu.

I dok su mi pripremali kaficu ja sam bacila pogled iza sebe i sa zaprepašćenjem ugledala dug red iza svojih leđa... Niko nije vikao, protestvoao, psovao, bogoradio nit me mrko pogledavao. Mirno su čekali red svi pa i jedna gospođa u invalidskim kolicima. Izvinila sam se i izašla, bilo mi je vrlo neprijatno. A reakcija me je zapanjila posmatrano iz balkanskog ugla. Imam utisak da bi u Beogradu svi odreda istripovali da sam namerno stala preko reda, da bi me malo ne linčovali na licetu mesta.

Jako se često setim te scene kad neko stane ispred mene u redu, iako je došao kasnije. Pomogne mi da ne odreagujem ružno ni u sebi.

Opet, verujem, Kanađanin na Balkanu mogao bi ostati krajnje šokiran. Koliko god budila kanađansko u sebi ne uspevam da nađem dovoljno smisleno opravdanje za ljude koji bez pardona ne ispunjavaju obećanja, "zaboravljaju" da plate za završen posao, nisu u stanju da vam napišu ni kratak mail kad odustaju od dogovora, ne odgovaraju na poruke, mailove, ne javljaju se na telefon. Život trenutno jeste težak mnogima. Zašto ga dodatno pogoršavamo gradeći trule međuljudske odnose i rušeći postojeće?

Ono što planiram je da se takve omaške ne dešavaju meni. Lagala bih kad bih rekla da nisu. U svojim depresivnim fazama nisam odgovorila na nekoliko mailova, nekim ljudima sa kojima sam prestala da se družim nisam čestito obrazložila zašto je to tako, itd. Samu sebe kamenujem zbog toga sporadično. A zbog nekih stvari, nekih ljudi koji su činili/nisu činili neke stvari, dođe mi da ih ujedam, da ih prodrmusam, raščerupam... i sve tako nešto, totalno nekanađanski. 

Tuesday, November 29, 2011

Apple Cider

Kreneš dalje, u nepoznato, tamo gde su oblici, mirisi, drugačiji, plavlji, žući, nasmejani, goli. Odcepiš se od prošlosti i zakoračiš u mrak, pa šta bude.
Odavno si skapirao da ne možeš da živiš u šablonu i iz te perspektive ni ovo ne bi trebalo da te zbunjuje.
Život se po ko zna koji put okrenuo naglavce! Krećeš da se miriš sa tim i da tražiš načine da upeglaš neugodne nabore sadašnjosti.
Kako god bilo, brzo, vrlo brzo, neće te biti. Memento mori et carpe diem.
Probaš po ko zna koji put zločeste jabuke. Osećaj je i dalje sjajan a griže savesti nema.


Sunday, November 13, 2011

Linolada

Koliko ja volim ovo moje kučište, to je STRAŠNO! Svakim danom sve više, majke mi.
Evo je na fotki snimljenoj u nekom od lepih novebarskih popodneva, uživa pod zracima sunca.
Nije što je moja nego je stvarno mnogo slatka i simpatična. Voli da se igra, juri, začikuje. nije agresivna, ne reži. Brzo trči i neumorna je a to trčanje je skroz smešno zbog njenih kratkih nogu i velikih ušiju koje lepršaju. Lina je znatiželjna i dobroćudna kuca. Osim trčanja voli i da pliva, hrabro skače u vodu, voli nanose jesenjeg lišće, skakutanje po pesku.
Svim ljudima koji dođu u kuću ona odmah priđe u nameri da se bar malo zbliže. Još ako uspe i da se ugnjezdi u krilu...
Lina spava samnom u krevetu, voli da se naguzi do mene i često me dobro izgura do ivice. Spava puno. Retko se desi da ustane pre mene i to ako joj je hića za wc i onda malo zavija, gricka i laje da mi da do znanja da mi valja požuriti iz kreveta pravo pred zgradu.
Lina u svakom parku stekne brzo drugare jer ona za šas raspomami kučiće na igru. Vole je i kuce a i njihovi gospodari. Uopšte nam često prilaze na ulici ljudi da kažu kako je lepa i da je maze.
Divno je živeti sa izuzetnim psom, brinuti o njemu, zaspivati grleći ga... uh... ja malo malo pa je čačkam nešto, mazuljam, ljubim.
Ona je moja princeza patuljčica. 

Thursday, November 3, 2011

Palo mi je napamet, a mislim da ne bi bilo nezanimljivo napisati o tome koji red, nemam pojma koliko su drugi ljudi svesni te mogućnosti ili se bave idejom da u sebi nosimo dobro i zlo, uslovno rečeno, mračnu i svetlu stranu, anđela i đavola. Zabludelog monaha i Terezu u zanosu. Najzeznutiji momentu u životu su upravo ti kada balansiramo između ta dva, jer je opšte uverenje da dobro treba da prevagne. Ma, verujem da je stvarno tako - nekako. Ali ne kaže se slučajno da je najslađe zabranjeno voće.
Vama na usluzi, gospođica Balansero.

Saturday, October 29, 2011

Beograd ulazi u fazu intenzivnog račuraskog poluopismenjivanja kroz veliku modu korišćenja Facebooka.
Internet postaje potreba svakoga ko iole mora da funkcioniše u društvu, obavlja poslove.
"I have lost a job, I have got an occupation", pročitah na nekoj fotki sa protesta na Wall streetu danas. Lepo se nadovezalo na moj trenutni osećaj.
S obzirom da jedno vreme neću raditi, rešila sam da to vreme lepo iskoristim, za učenje i stvaranje, knjige, dokumentarce, serije, filmove, mala životna zadovoljstva, čak mogu reći jeftina.
Kad je Lina danas u jednom momentu onako smešno kereći se otresla celim telom, keva je upotrebila za to izraz - resetovala se! E, odličan termin za ovo što bi ja da uradim... da reinstaliram svoj sistem ili bar resetujem, uradim disc cleanup i ubacim neke nove softvere.
Ide mi se u pozorište. Glumci su često mimo sveta.
Htela bih da probam da uradim neke lepe Linine fotke i da onda radim na njima, da ih razvijam i razbijam im značenje.

Za redom čitam dve knjige u kojima se potpuno gubim. Tja, radije se gubim u nekom morsko letnjem ambijentu beskrajnog raspusta... nije, ali biće.
Slatke izjave naklonosti motaju mi se u glavi.
U Grinetu se pojavila Moka sa pomorandžom.
Otkrivam muziku, pisce, fantastičnu seriju...
Šetam na relaciji Dorćol - Tašmajdan - Dorćol - Klinički centar. Otkrivam nove ulice, haustore, unutrašnja dvorišta. Iskustva kakva je pravi gušt doživljavati natenane, s punom pažnjom... Jedan stan na prvom spratu, ovalan a iznad tačke gde se dve ulice spajaju u jednu. Saznajem da neko koga znam tu baš stanuje. Naletim i na stare toponime, ali su senzacije novog jače.


Friday, October 7, 2011

Onaj osećaj kad lebdiš na oblaku platonske ljubavi a poznanik ti nabacuje ideju o oralnom seksu sa svinjom. 

Izbor za devojku dana

Visoka i vitka, izrazito lepa cica, prirodna plavuša, hladno plavih očiju, u pokusaju da bude shvaćena intelektualno, kao riba u toku, maltene svetska pička. Dirljiva u tom pokušaju osuđenom u startu na propast. Suštinski dobro biće.

Sjebana žena, šarmantna, super duhovita ali suštinski oštećena, prestravljena od ondnosa sa suprotnim polom a razdire je ljubav.

Pametna i lepa, vrlo markantna crnka, nepoverljiva, nepouzdana.

Da nije poprilično ružna bila bi neupadljiva. Blaga i inteligentna, hvalisavošću pokriva emotivnu nesigurnost. Opsednuta seksom.

Još jedna slična prethodnoj, malo lepša, malo sigurnija u sebe.

Samouka spisateljica, psihički nestabilna, samosvojna, doskora u teškoj depri, hvata se za slamke spasa.

Namazana cica u praznom hodu, sve bliže srednjem dobu, zapitana nad svojom sudbinom.

Dobrodržeća matorka sa egzotičnom žvakom, kraljica koja je spustila svoju krunu i živi na tragovima stare slave.

Inteligentna i lepa ali posrnula devojka, prerano ostarela od alkohola i droge. Koristi rado tragove svoje lepote i svoje mazno pripovedanje.






Monday, August 15, 2011

Vlaga, kao da je pedeset stepeni, znam da nije, ali to je real feal, osećam kako se skoro pa raspadam na ovom mom uskoro bivšem krevetu, sa laptopom koji mi žari kolena, sa Linom koja se standardno prilepila uz mene i dogreva me, sa svaki slučaj. Kapljice znoja slivaju mi se sa zadnje strane nogu, čelo mi je vlažno, kosa na potiljku mokra. Mrzim i samu ideju avgusta u ovom prokletom gradu, u ovom grobu od betona.
Jedva čekam prvu priliku da zdimim odavde. Da se na točkovima busa zakotrljam daleko što dalje. Sa Linom pod miškom. Nego kako! Mislim da ću uskoro početi pravo da se radujem kad mi se osmehne sloboda, ako se nateram da prihvatim skromnu i u klasičnom smislu neambicioznu verziju ugodnog življenja. Najverovatnije da mi i nema drugog recepta za sreću, nego prigrliti ovo malo što imam i izvući najviše iz toga, dobro se slagati i uljuljkati... 

Saturday, August 13, 2011

Zatvor

Sa godinama stičeš svakakva iskustva, direktno ili indirektno i ako si funkcionalno inteligentan, nećeš preterano lupati glavom o zid. U slučaju koji mi je obeležio specifičnim tonom današnji dan, upitanju je visok, solidan, zatvorski zid.
Nisam se niti malo iznenadila kada sam jutros saznala da mi jedan dragi prijatelj zatvoren. Jedno duže vreme progoni me slutnja o tome. Njegova struktura ličnosti više nego sam stil života, naveli su me na to da posumnjam da je razlog što ne mogu sa njim da stupim u kontakt upravo te prirode. Osoba je to koja se toliko pali na ćuške da ih nesvesno izaziva.
Ne mogu da zamislim da će ikad postojati razlog da ja završim iza rešetaka. A opet, taj me svet fascinira i rado čitam na tu temu ili gledam emisije. Na trenutak sam osetila skoro pa zavist, ako ni zbog čega, a ono jer je odlazak u zatvor u ovom momentu odličan izgovor za luzeraj u kakvom sam se zatekla.
Prijatelj mi kaže da se buca u teretani i odlazi u biblioteku. Pametno. I najgore i najgluplje situacije možemo bar delimično preokrenuti u svoju korist. Ja sam rešila da mu olakšam muke pismima, jer ne vidim šta bih drugo mogla da učinim iz svoje pozicije. Eto nečega što će me na kratko vratiti klasičnom pismu i pošti. Uostalom, poslednji put kad sam sudelovala (da, sudelovala, jer bilo nas je grupica) u pisanju pisma (moj doprinos je bio u ilustrovanju zatečenog stanja) pismo je završilo u zloglasnoj Lepoglavi.

Thursday, July 28, 2011

Masu moćna stvar svira. Trip hop tvrd, tvrd. Tvrd ali puten.
Jedan dobar dan, dan kad se setim koliko sam moćna i živa.
Tumači kako voliš, ali nema šanse da pogodiš. Nema nikakve veze sa tobom.

Još najverovatnije samo nekoliko dana i selim se na Dorćol. Putujemo Lina, Džeri i ja definitivno, napuštamo Tašmajdan and vicinity-na duže. Možda i for good. 

Monday, July 25, 2011

Tašmajdan, Azerbejdžan,...

Od kada je Tašmajdanski park pušten u upotrebu nakon rekonstrukcije stalno se čuju pokude i kuknjava, a pošto ja ovo leto provodim jednim solidnim delom u parku, u kučkarskom delu, možda bih mogla da se uključim u ocenjivanje.
Sviđa mi se što je napravljen deo za pse. Mogu slobodno da pustim Linu da jurca i da ne strepim za to da li će je udariti kola. Da, mogli su da predvide jednu popločanu stazu za vlasnike, nije za to baš bilo potrebno mnogo mozga i novca, ali nisu. Česma je isto loša. Ali, suština je uredu.
Spomenici su skandalozni, ali to mi uopšte ne smeta, sa onom kič fontanom čine toliki treš da su mi beskrajno zabavni, poput dva govna na postamentu. Što i jesu.
Ono što mi se zaista ne dopada je što se opet desio čupaj pa sadi sindrom, sindrom koji će obeležiti očajni period vladavine Tadićevog DS-a. Ta palanačka potreba da se zelenilo isčupa, da ga zameni beton, mene baš  rasrdi. Iseći sva ta stabla i žbunove u tom ne baš velikom parku pravi je zločin.
Tako sada gornji deo Bulevara bez bogate hladovine platana podseća na neku vukojebinu zaostalu u vremenu, a i Tašmajdan mu se može pridružiti. To su dva vrlo uočljiva znaka da je sve otišlo u tri lepe. Nešto poput Miloševičevog platoa kod Vuka i "Metroa".
Ironija je što se pišu kazne onima koji gaze travu na Tašu, a oni koji su posekli ono silno zelenilo bili su za to nagrađeni. 

Friday, July 8, 2011

Ribe, raci i prstaci

Dan vreo, Dragana i ja još sanjive bauljamo po teraci Ivine kuće, čoviku je potriba koji dan da se rekupera od truckanja busom i adaptira na mir, tišinu koju bojidu glasovi naše ekipe, miris borova i pogled koji odvajuje od lipote. Cvite i Mali Plavi se sa maskama i alatom spuštaju do plaže. Idu počinit kriminalni akt vađenja prstaca iz stine, da se počaste sa prijama iz Beograda. I dok smo nas dvi još uvik u nekom kava, novine, pogled u daljinu điru, a vredni Božo Bojnik vodi kroniku svega toga, momci doli uveliko odvajuju stinu macom. Dok smo se mi spustile na plažu, stina je već dobro iskidana udarcima, Mali Plavi je crven ka rak, Cvite prakticira podvodni ribolov.
Taj dan smo izili tu inače vrlo skupu deliciju. Hvala Malom Plavom ća se umoria dok je goria i barba Ivi ća ih je dobro skuha a nije beštima. Cvite nam je pripravio odličnu ribju juhu od svoga ulova.

Neki dan iza toga Božo Bojnik se opio i stao da budali kako bi nas moga sve na spavanju priklat, na šta je Dragana stala naglas se smijat i komentirat da kako će nas dvi ili poštedit ili ostavit za kraj jer da smo mu mi ka "rodice iz Srbije". Ivo je to kao ozbijnije shvatia te je sta da se dere na Božu i da ga tira ća doma zoron, da on neće mislit šta će ovom pasti na um, a da će ovu noć spavat sa sikiron za svaki slučaj. I zatin je u afektu dofatia ća mu triba i zaputio se u noć, jer je bilo već oko ponoć. E onda san se ja preplašila i nisan mogla da se smirin, a kad se oko jednu uru vratia sa bogatin ulovom raka, nasmijan, bilo mi je mnogo laknilo. Raci su šuškali u plastičnoj teći cilu noć, a Dragana je mislila o tome da ih pusti, a ja san mislila o tome da ako ih ona pusti, da će Ivo poći sikiron na nju.
Sve se svršilo tako što su raci pali za slobodu, a Dragana in je junački odolila, Ivo se smiria i nije potira Božu ća, a Božo se svo vrime gradia da i nije ništa bilo. Te rake malo ko jede, jer ih malo ko lovi, nisu ekonomični, imaju malo mesa, ali to meso šta ga ima - jako je dobro.

A jedan je dan Ivan zvani Jovo došao noseći dalmatinski specijalitet, slane srdele, sirotinjski pršut kako se on izrazia. Sa dobrin Ivinin domaćin kruhom, bilin vinom sa ledon, srdele su klizile niz grlo sa ludin gušton.

Pored ribe, raka i prstaca, u Dalmaciji se jede i odličan domaći kruh ispo peke, sladak kumpir, slatke pome, kapula, janjetina i bržole.

Sunday, July 3, 2011

I'm with stupid =>

Pre nekoliko dana svratila sam u knjižaru na Bulevaru da odaberem neku lepu knjigu kumi za rođendan. Očekujući standardno muvanje među policama i stolovima, instantno sam se susrela sa neobičnom situacijom - prodavačica je potencijalnom kupcu sve u šesnaest prepričavala knjigu, onako bogato epitetima, naprosto pesnički nadahnuto, poput klasične gimnazijske bubalice sa društvenog smera, jednom rečju, žasu. Nekako robotizovano, kao da je neko stisnuo određen taster. Ali, to nije bio usamljen slučaj, ne, ne... Master debil radi na kasi! Kada sam uspela da rasteram prodavačice koje su kao osice zujale oko mene i moje cvetne haljine i nudile mi svoju pomoć, pretpostavljam, da mi prepričavaju naslove na kojima mi se zaustavi pogled i napokon odabrala nešto što mi se učinilo prikladnim, te stala u red da platim, tek tad sam shvatila da je osa matica, matera nametljive kvazi ljubaznosti, zaposlena na toj ključnoj tački jedne knjižare, gde za sadržaj svog novčanika postajete vlasnikom primerka nečije intelektualne svojine, tog brižljivo tkanog veza od slovaca.
Ugledala sam policu sa papirima za uvijanje i posegla rukom da izvučem jedan koji mi se učinio jako lep i u skladu sa koricom romana. Na to je matica spremno i iz zaleta naskočila na moju kičmu i krenula da me jaše svojom glupošću, da mi nudi svoju pomoć i u isto vreme kudi papire i naziva ih tapetama (ne znam šta je toliko loše kod tapeta, uostalom), te da se žali kako ne stiže da otpakuje novopristigle papire. Kratko sam je upitala "Izvinite, mogu li samo da ih pogledam". Odskočila je od mene kao oparena ali je odmah navalila na novu žrtvu iliti žrtve, jer ona je simultano prepričavala knjige, podsticala mušterije na dijalog, pokazivala stalnim kupcima da ih prepoznaje i ono što mi je bilo posebno odvratno, poželela bi ljudima "najlepši dan". WTF??? Kakav je to jebeni divni, divni, najlepši dan koji ova frustrirana obožavateljka debelih ljubavnih saga želi frustriranim čitateljkama Mirjane Bobić? I zašto jedna od tih nakaza u redu želi da je pohvali nadležnima a matica joj spremno diktira internet i mail adresu, te naglašava da bi bilo lepo da se pohvale i ostale radnice?
Sa željom da se glasno i obilato ispovraćam po pultu, krećem da prevrćem očima i želim da ovaj pakao neprirodne, naučene ljubaznosti što pre prođe.
Razumite me, daleko od toga da ne mislim da prodavci treba da budu pristojni i ljubazni. Mislim da svi ljudi treba da teže da budu pristojni i ljubazni što češće. Ali da ta ljubaznost i pristojnost dolazi od lepog vaspitanja, od svesne i iskrene želje da se čovek sa kojim ste u kontaktu oseti dobro, lepo, a ne da zvuči kao da je nabubana na kursu na kome su degenerici obučavali retarde da se obraćaju moronima.

Mislim da je matica registrovala da nisam ushićena njom. Nije mi poželela ništa na izlasku.