Monday, January 31, 2011

Živela Kiborg generacija!

Volela bih da kažem hvala svim onim divnim ljudima koji mi prosleđuju linkove sa tjuba, zanimljive sajtove, inspirativne tekstove, koji samnom chatuju, razmenjuju informacije i emocije, da se od srca zahvalim svim mojim dragim kiborzima sa kojima uveče često utonem u san i sa njima popijem prvu jutarnju kaficu. Svim onim dragim strancima koji mi zalivaju cveće u FarmTown-u (FarmVille SUCKS) i šalju mi poklone svaki dan. Da kažem veliko hvala onima koji su me naučili da koristim torrent protokol, antivirus programe, cleanere. WWW je tu da spaja, i ovoj priči nema kraja.... :D
Ne mogu i ne želim da zamislim više svoj život bez ugodnih časova sa laptopom on top of my lap. 

Tuesday, January 11, 2011

Ovih dana se navrsava godinu dana bez odmora, osim ako ne racunam one dve nedelje u Milni, pracene napornim putem i napornim ljudima. Pocinjem da se ponekad gubim od umora. Zeljna sam pravih a ne artificijelnih uzitaka, umetnosti, kvalitetnih razgovora. Osecam stalan pritisak bede i neizvesnosti, svaljivanje krivice na svakog pa i na mene... Moras da budes zver pa da prodjes citav kroz ovu lavinu ludila. A pri tom i da ostanes covek u isto vreme, posten i uljudan.
Svaka skola je teska a ja sam jos ucenik na poslu i racunam da treba da protekne jos nekoliko godina da osetim pravu sigurnost, kao sto je imam kada slikam ili pisem. Vec jako dugo imam vrlo malo pomoci u zivotu, nemam nasta da se oslonim osim na svoje kljakave snage. Znam da milosti nema, mahom cutim i teram dalje. Pokusavam da ustinem malo vremena za sebe. Gubim apetit-cak i kafa mi ne prija. Znam da su to dobre promene i da ce sve ovo sto cinim sada uroditi plodom ali mi je ponekad jebeno tesko! Kome da se zalis kada se oko tebe svi muce?
Stalno mislim o dalekim mestima, moru i lepsem zivotu. Bezim jer me boli. Hodam zimskom Rijekom, koja je u isti mah sumorna i blistava... Protrnula sam sva kada sam se letos na putu za Rovinj iskrcala iz busa da na Rijeckom kolodvoru ispusim pljugu. Razmisljam o pogledu sa Mrakove tadasnje terase, o korzou, o luci...
Razmisljam o talasima koji zapljuskuju mol na Stanley Marketu, o njihovom carobnom shumu u noci, o svetlima restorana... Razmisljam o kaficima na terasama trznih centara, o barci na Chao Prahyi, o poljskom krevetu na Ivinoj terasi, o kroasanima koje doruckujem u Shatinu, o turskoj kafi pred Aja Sofijom, o sivom Sredozemnom moru, o pekari u Gattinou, o kafedzinici na Bank Streetu, o klubovima u Torontu, na Wan Chaiu i Mid Levelsima, o sedenju na terasi hotela Nai Lert Park ususkanom u gusto tropsko rastinje, o danskom pecivu, sushiju, jastozima, svili, o klupi pod borovima u Omiskoj, o lezaljkama na Bacvicama, o espresu na OMV pumpi, o krevetu u Dejanovom stanu, o gignerbread cookies, humusu, falafelu, etiopskim placinkama, voznjom Urosevim brodicem Amsterdamskim kanalima, Rembrantovom malom krevetu, slikama Maxa Beckmana, o listanju decijih knjiga u Chaptersu, o Caramel latteu u Starbucksu, o moki sa pomorandzom u Pacific Coffeu, o furanju kroz gondole u Loblowsu, o voznji bicikla ulicom D'Amour i malim grobljima, o plivanju na Crvenom Otoku, o prolasku kroz Bruges koji je kao bajka, o pogledu na Ajfelov toranj pri sletanju na Charle De Gaul, o Sen Deniju, o setnji oko Rido Kanala, o thai klopi s nogu, o sladoled kupu u Tivtu, o kamenu Kotora, o Perastu i Prcnju, o trajektu Lepetani-Kamenari... o svemu onom sto me je ucinilo srecnom i ispunjenom a da u pitanju nisu ljudi, vec mesta, mirisi, ukusi, boje.... Tirkizna boja mora u Bolu na Brachu, izlet sa Borisom u Lokvu Rogoznicu i nezaboravna voznja njegovom starom Vespom Piaggio kroz Omis koji je izgledao kao neki mali Rio uoci Gusarske noci, o delfinu koga smo Stipo i ja chuli kako se pracaka u Splitskoj luci dok smo obilazili njegovu barku a Riva svetlela kao hiljade lampiona dok se chula muzika sa feshte, o Lushinoj svirci na Danima Radunice, o Damirovom izlivu ljubavi na putu do trafike, o teta Ojdaninom smehu do suza kad smisljamo neke pizdarije, o tome kako se teta Olja upiskila od smeha jednom prilikom, o gustom sa shlagom koji Maja i ja ispijamo cerekajuci se u Shooku. O obilasku kruga oko Marjana dok mi u glavi odzvanja Boris, Boris... O ledenom moru kod Instituta i jos ledenijem i pri tom strasnom ulasku u more kod Perasta.
Razmisljam o obliku Beline glave pod rukom, o mekoci njenih desni i svilenoj dlaci, o Ciletovom mirisu i jogunastosti...
Setim se kako me je Perka ucila francuski i dugo mi pricala o Latinskom Kvartu. Kako mi je tata pevao bogat repertoar da me uspava, mirisa naseg Renoa 4, nekih terasa u Rogoznici i kako su mi vadili mlecne zube tamo i u Splitu. Setim se Grocke, Shepshina, Chajke.
Stotina knjiga, hiljada pesama, novina i postera, stripova i stripoteka, Umpah-Paha, casopisa Mad. Devojcice s sibicama, Bas Chelika, Malog Radojice, Ruzne devojchice, knjige o shahu za decu.... Snupija i Vini Pua, prvog odlaska u Italiju, casova klavira, lastisha...
Svih tih trenutaka koji su bili sustinski, chisti, bas to sto jesu i nista drugo, mozaik secanja koji cini dobar deo mene.
I osetim se dobro. Osetim se dovoljno snazno da izguram jos jedan jeben dan!

O ovcama i kozama

I onda se pogledam u ogledalo i... otkud ovo bledilo i podočnjaci. Fuck! Ovako fine, tanane duše, treba da se čuvaju ispod staklenog zvona a ne da se naprežu. Heh.

Ipak... odraz u ogledalu mi se više dopada. Izgubljena ovčica se polako ali sigurno vraća na svoju stazicu. Ovčiju, dakako! Nikako koziju, nisam za kozje staze, ma jasno je iz prethodnog pasusa.

Copy paste design. Žemo, sve žemo, samo nek je zdravlja. Kad prelomiš, napokon, neke stvari u životu, kad se izložiš svojim nerealnim strahovima... to tako ume da prija....

Zbogom smarači, zbogom igrice, zbogom opsene... Pogledaš se u ogledalo, stvarno se pogledaš. Najvažniji je sjaj u oku, ako ga ima, sve drugo se da popraviti. Iskvarcati bledilo, istopiti dupe, skupiti lovu za pristojne cipele...

Otkud meni ova snaga? Otkud ovaj sportski duh, snaga da ustanem posle pada? Kako drugačije.
Volela bih da mi je lakša sudbina. E pa, nije, ali ima toliko toga što treba da cenim.

Friday, January 7, 2011

Evo i nove godine i nove decenije...

Zagazismo u 2011-tu! Pretpostavljam da će ekonomski biti obično đubre, kao i prethodna, ali se nadam boljoj zabavi i lepšem raspoloženju u ovom nastavku. Prethodnu godinu bih svrstala u red onih koje je bilo bolje prespavati, provesti u komi, preskočiti kao puža na stazi u parku. Zimu hejutujem dok traje, ovu odvratnu bljuzgu prošaranu ledom, svoju kratku, nedovoljno toplu jaknu, čizme koje propuštaju i hladnoću i vodu. Klima uređaj, pak, dižem u nebesa jer mi pomaže da bar u stanu ne crkavam cvokoćući.
Šolja vruće, mirisne kafe, cigareta, notebook na krilu, krpeni luster koji se ljulja od strujanja iz klime i život ne bude tako loš. Setim se ovih dana kako sam bogoradila nad Bangkokom prošle zime, a u gradu smrada i greha je bar bilo toplo, ako ništa drugo. Kako sam samo prezrivo zaobilazila hotelski bazen zagrljen tropskim rastinjem, kao da me drugi takav čeka iza ugla.
Dok glođem šargarepe u očajničkom pokušaju da smanjim svoje dupe mislim o raznim stvarima, frajerima, filmovima, kvarcovanju, Kanadi, nadogradnji noktiju i veštačkim trepavicama, knjizi koju više nečitam nego čitam, dizajnu, kućnim ljubimcima... Šta je to što bi me učinilo srećnom a da ne škodi zdravlju?