Sunday, February 19, 2012

1.

Kod "Šampiona" je tog letnjeg jutra bilo dosta sveta. Stariji muškarci iz komšiluka razvukli su naokolo sportske novine i dva dnevna lista, čitali ih i komentarisali glasno.
Jedna bakica sedela je među njima, ispijajući rakiju polagano, kao da je kapućino.
Ben Drobina i Ali su zauzeli jedini slobodni sto u dnu kafea i poručili po espreso. Društvo se okupljalo na jutarnjoj kafi svaki dan, ko god da je bio slobodan i raspoložen. Uglavnom još pre doručka. Ben je bio tu skoro svaki dan jer je već godinama bio bez posla, živeo je sa roditeljima koji su ga izdržavali i ta jutarnja kafa i paklica cigareta dnevno bili su njegov jedini luksuz. Ali je imao stalan posao, stalnu devojku ali je ipak često bio tu. Sa momcima iz kraja.
Ben se žalio na bolove u leđima koje je vukao još od početka leta, teoretisao o terapijama kod kostolomca negde dalje, u planini, a Ali mu je odobravao.
-Dobro jutro mladići- začulo se iznad njihovih glava- Kakva tragedija sinoć. Onako da promaši penal... Sve mi se više čini da taj Briner ima dve leve noge. Daj Ali pomeri se malo da mogu da sednem. Hajde, hajde.
Maks je trupnuo u stolicu i uzdahnuo. Ben ga je promatrao sa interesovanjem. Razmišljao je o tome koliko je sinoć džointa prošlo kroz Maksove ruke, koliko je piva popio, setio se i da je neko donosio balonče vina iz kog je ovaj obilato potezao a bio je prilično siguran da su se Maks i Čip u jednom trenutku izdvojili da bi povukli crtu spida ili kokaina. Matori se dobro držao. Izgledao je razbuđeno i sveže. Imao je trbušinu skoro jednako veliku kao Ben, ali su mu bicepsi napeto stršali ispod majce, ramena su mu bila izrazito razvijena, vrat stamen i snažan.
-Briner ako ovako nastavi ostaće bez obe leve noge- glasno, da ga svi čuju reče Ben Drobina i to raspiri žagor u celom kafiću.
-Pravo zboriš Drobina-čulo se- Navijači će ga se jednom dohvatiti a onda će da otpleše svoje.
-Gde je stari Drobina? Gde ti je otac jutros?
-Odvezao je majku u hipermarket, može biti da će doći kasnije.
Čuo se zvuk poruke na Benovom mobilnom telefonu i on objavi momcima za stolom da će im se Muni pridružiti. Rekao je to uputivši značajan pogled ka Maksu a ovom kao da je bilo malo neprijatno.
Muni je ušla čkiljeći u polumraku kafea i tražeći pogledom svoje drugare. Rekla je starcima kurtoazno "dobardan" a onda je ugledala krupnu Benovu figuru, nešto manje krupnog Maksa i štrkljastog Alija između njih dvojice. Osmehnula se od uha do uha, kao da ih nije videla godinama i brzim korakom se uputila ka njihovom stolu.
-Moji dragi drugari-rekla je ne skidajući osmeh i polako uklizala u stolicu. Konobarica je prišla stolu i Maks i ona su poručili po kafu sa mlekom. Muni se kao i Ben malopre zagledala u Maksa a Maks joj je uhvatio pogled, a onda okrenuo glavu od nje, uzdahnuvši sa simptomatičnom setom u tonu tog uzdaha.
-Nema posla jutros Maks?- upitala je Muni.
-Nešto sitno, Čip i gazda su otišli da to obave. Mene su ostavili na miru ovaj put. I red je bio. Mlađi su.
Maks i njegov prijatelj Čip radili su za gazdu koji je imao radnju za prodaju i ugradnju klima uređaja. U gradu su i dalje rashladni aparati išli kao alva, plate su bile dobre, a posao nije bio mnogo zahtevan.
Muni je radila tek da nešto radi. Kao instruktor joge u lokalnom klubu za rekreaciju. Bila je udata za pomorca, glavnog inženjera na prekookeanskim brodovima, koji je veći deo godine bio odsutan a vraćao bi se sa masnom zaradom. Nisu imali dece, nisu imali kućne ljubimce (Hektoru je smetala i sama pomisao na decu, kučiće ili papagaje), Muni je bila većinu vremena sama u stanu belom poput nekog hrama a na velikoj terasi uzgajala je čitavu džunglu bilja - bugenvilija, limun, hibiskusi, palmice, puzavice, bili su njena deca i njeni ljubimci.
Hektor je bespogovorno tolerisao to što Muni izlazi sa lokalnim momcima, a on sam nije želeo sa njima da se viđa kad je bio tu i iz nekog razloga mu je vrlo bitno bilo da ne dolaze kod njih u kuću. Ne samo momci. Bilo ko. Hektor je bio pravi primer teškog čoveka. Daleko od toga da je bio loš. Bio je vredan i pošten, vrlo često izrazito duhovit, bio je obrazovan i finih manira, ali skoro nikog nije podnosio, pa i Muni tek ponekad. Muni je volela Hektora, znala je da on ne ume i ne može bolje i mada bi se svaki put jako radovala kada se on vraćao sa broda, skoro se jednako veselila kada je na brod odlazio.
-Jeste li to Čip i ti negde otišli zajedno kad smo se svi rastali?-Maks se zapiljio u Muni.
-Ne znam o čemu pričaš Makse. Ne bih se mogla zakleti ni da je Čip bio sa nama sinoć.
-Učinilo mi se da vas vidim na vrhu strme ulice.
-To nisam bila ja a za Čipa ne znam.
Muni je htela da se pobuni što je Maks ovako ispituje, ali je rešila da i ovaj put pređe preko toga. Uostalom, prijalo joj je.
Na vratima "Šampiona" pojavili su se Rozi i njen muž Li.
-Muni, hoćemo li u kupovinu ti i ja?-upira Rozi.
-Da, da, trebalo bi da odem, hajdemo! Momci, vidimo se kasnije.-Muni spusti naočare za sunce sa vrha glave na nos.
Rozi uhvati Muni ispod ruke i njih dve se uputiše niz ulicu ka centru grada.

Nešto kasnije tog dana, Muni se našla ispred zgrade sa svojom prijateljicom Kali i pošle su zajedno na plažu. Kali je malog sina ostavila sa ćerkom iz prvog braka svog muža, koja je bila starija tinejdžerka. Pre nego što su se spustile na plažu, zastale su u gustom šumarku iza jednog restorana da popuše džoint.
-Nek priča Ben šta hoće, ovo sranje udara- reče Kali šišteći kao zmija dok je pokušavala da zadrži dim u plućima.
-Udara, dušo. Dobra je.
-Dopada mi se Ben.
-Dopadaš se i ti Benu.
-Kako znaš?
-Znam ga. Znam.
-Moj brak je gotov. Pitanje je dana kada ću reći mojima i vratiti se kod njih. Stari će da poludi. Stara će da plače a brat da popizdi jer ćemo opet da delimo gornji sprat. Još i moj klinac.
-Da li bi ti olakšalo da malo budeš sa Benom, da zaboraviš na sve to?
-Mislim da bi, ali ne znam ima li šanse.
-Smatraj to završenim, dušo. Zamisli, Maks me je ispitivao da li sam sinoć bila kod Tvrđave sa Čipom. Nikako ne može da zaboravi ono što se desilo.
-Pa to smo bili Čip i ja. Brando se otrgao sa uzice pa mi je pomagao da ga uhvatim. Zar smo počele toliko da ličimo? - Kali se zakikotala a za njom i Muni.
Spustile su se do mora gde su zatekle matorog Sunija parkiranog na peškir pored parkiranog bicikla. Spustile su peškire do njega. Svo troje su bili naklonjeni New age filozofiji, praktikovali su jogu i odlično su se uklapali. Brzo su se složili da bi mogli da zajedno praktikuju asane u plićaku. Ispostavilo se da to baš i nije bog zna kako dobra ideja jer su im talasići remetili ravnotežu i padali su naizmenično na pesak, pa se joga pretvorila u opštu smejuriju.

Muni je navukla draperije na prozoru koji je gledao ka ulici i onda pustila bade mantil da sklizne sa nje. Odlepršala je do garderobe i krenula da prebire po letnjim haljinama. Začulo se zvono na vratima i ona zgrabi prvu koja joj se našla pod rukom i povika "Momenat!". Kada je otvorila vrata pred njima je stajao Čip.
-Pusti me brzo da uđem dok me neko nije video, hajde, hajde.
Bio je još uvek u radnom odelu i mirisao je na znoj. Muni ga je propustila u dnevni boravak i sporim koracima krenula za njim. Nije joj bilo jasno šta on sad hoće i zešto je konspirativan ali je slutila.
-On uopšte nije normalan- odmah je krenuo da peni Čip. - Krenuo je da me napada da smo ti i ja bili sinoć na Tvrđavi, navodno ti si mu priznala. Ma koje samo on da misli da može da mi određuje s kim ću kad i gde da budem. Zamalo me je napao. A i onaj njegov ker bez noge, samo je čekao znak. Srećom pa je naišao Džon da ih vozi u ribarenje, inače...
-I mene je jutros pitao. Ustao na levu nogu. Znaš da ga to hvata s vremena na vreme, isteruje neke pravde.
-Ma mogao je zube da mi polomi, ali, ne bi se ni on izvukao tako lako! Čip se sa kauča premestio za trpezarijski sto, izvadio iz džepa paketić sa belim prahom i krenuo kreditnom karticom da drobi prah i formira crte. -Nisam hteo danas da šmrčem, ali morao sam posle ovoga da nabavim. Vidiš da nisam išao do kuće ni da se istuširam. Majka sigurno misli da još radim. Dođi, draga.
Muni je sela za sto kraj Čipa i prihvatila cevšicu od novčanice koju joj je dodao. Uradila je sve to kao u transu. Povukla je a za njom i Čip.
-Nedostaješ mi-rekao je Čip.
-Ne nedostajem ti, sereš.
-Bilo nam je dobro.
-Akcenat je na prošlom vremenu.
-Molim?
-Gotovo je to odavno Čip. Hoćeš li da se istuširaš? Daću ti nešto Hektorovo da se presvučeš.
-Da li si ti normalna, prepoznaće neko.
-Postaješ paranoičan od ovih sranja.
-Ne govori mi da sam paranoičan glupačo, mrzim to. Idem kući. Majka se već brine.

Maks je sedeo nad tanjirom paste, lenjo uvijajući rezance kašikom. Gospođa Bjankini je stajala kraj stola sa loncem u jednoj i kutlačom u drugoj ruci, spremna da sinu dopuni tanjir. Nije izgledalo da se količina testa i preliva u tanjiru smanjuje i ona je postajala nervozna.
-Od čega si sit, od piva?
-Daj majko vina.
Ona krete da gunđa nešto sebi u bradu, ali ipak odloži lonac i prinese sinu bocu vina.
-Znaš li da sam te sinoć ja svukla? Obučen si zaspao na otomanu.
-Nisi morala da me svlačiš.
-Ti si ipak moje dete.
-Imam 35 godina.
-Ti ćeš uvek biti moje dete.
-Nisam baš uvek srećan zbog toga.
-Ni ja Masimo.
Maks ustade od stola, a onda doli još pola čaše vina i popi to naiskap. Krenuo je niz stepenice ka ulaznim vratima.
-Zar ne radiš sutra, sine?
-Radim majko- glas se izgubi kroz zatvorena vrata.

Maks se našao sa Benom Drobinom na klupi ispod zida. Ben je pažljivo izvukao određenu ciglu a iza nje se nalazio paketić marihuane. Maks se bacio na pripremanje papira i filtera dok je Ben mrvio travu. Spravica je za tili čas bila gotova. Suni kao da je nešto nanjušio jer se baš tog trenutka pojavio iz pravca svoje kuće. Za njim je skakutao njegov mali beli psić Čiko. Džoint je zaplovio svojim putem i momci se obreše u veselom oblačku dima.
Iz drugog smera naišle su Kali i Muni, u lepršavim letnjim haljinama.
-Dečaci moji-zapevuši Muni.
-Kakve lepotice. Gde ste pošle, malo do grada?
-Idemo na piće-dva u centru pa se vidimo. dečaci.
Muni je htela da se našali i da kaže da ih Čip vodi na kolače ili nešto slično, ali je naslućivala da to i ne bi bilo baš najbolje za njegovo zdravlje. Ustvari su išle da vode ženske razgovore negde malo dalje od Kalinog stana i sad već bivšeg dragog.
Maks je gledao kako Muni zamiče za ugao i bilo mu je krivo. Neko će je drugi gledati, neko će joj prići, razgovarati sa njom, Muni će flertovati sa tim nekim. Maks povuče dug dim trave.
-Idem po pivo. Pijete li vi?
Suni i Ben Drobina odmahnuše glavama. Oni su samo pot heads, ne i alkosi, a Maks unosi u sebe sve što mu dođe pod ruku.

-Večeras će Ben da učini korak.
-Kako to misliš Muni?
-Otićićemo sa njima na tvrđavu, desiće se, pazi šta ti kažem.
-Šta ako zaglaviš sama sa Maksom?
-Neću zaglaviti sama sa Maksom, on vrlo pazi da ne ostane nasamo samnom.
-Kako to misliš?
-Primetila sam to. Mora da ne zna šta samnom da priča.
-On je naskroz zaljubljen u tebe.
-I ja sam u njega.
-Šta to pričaš Muni?
-Ozbiljno, jesam, već godinama.
-To iz tebe govori prašak, lutko.
-Nije Kali, mislim, govori prašak, ali govori istinu.
-A Hektor?
-Šta Hektor. Pa i ti i dalje voliš svog muža, zar ne, a praktično ti je bivši i večeras ćeš možda da opališ Drobinu.
-Istina. Mada i dalje ti dopola neverujem.
-Ali to je ipak istina.
-I... jesi li nekad zamišljala kako bi ti izgledao život sa Crnim Maksom?
-Često o tome razmišljam. Kao, on je veliki diler kokaina, posesivni a ja sam mu supruga. -Muni počne da se kikoće a za njom i Kali- A ti, dušo, zamišljaš li nekad kako bi izgledalo da ste Ben i ti par?
-Ni mrtva!- Kali počeše suze da teku od smeha.
-Konobar, moliću račun.

"Kali i ja idemo pravo iz grada na Tvrđavu, hoćete li da nam se pridružite?"

"Eto i nas"

Kada su se Muni i Kali domogle tvrđave, momci su već bili tamo, Suni, Ben i Maks. Čiko je lajao na duhove mačaka u mraku. Devojke su donele dve boce ohlađenog belog vina i paket plastičnih čaša. Nazdravili su lepoj letnjoj noći. Pogled je pucao na njihov kraj i na ostatak grada, na more i ostrva.
Suni je sedeo na zemlji, mršav poput pravog jogina, sa gitarom u rukama. Čiko se napokon umirio i zakunjao pored njega. Zasvirao je neki topli rege, pevušili su šta su znali. Vino je klizilo, džointi su kružili. 

Friday, February 17, 2012

Listam Crvenu knjigu K.G. Junga

Sa velikim zadovoljstvom listam "Crvenu knjigu", Karla Gustava Junga. Kakav izuzetan covek! Kakve fantasticne ilsutracije je izradio! Ljude bez umetnickog dara doziljavam kao puke ljusture, manje ili vise nafilovane znanjem. Nista na svetu ne moze da nas dirne i razdrma kao umetnost.

Ova mi je ilsutracija ludilo nad ludilima, jer tacno oslikava san koji sam imala na vrhuncu mog prvog manicnog stanja, a ujedno je, kapiram, Hristovo vaznesenje. Wooof!

Tekst Zarka Trebjesanina o Jungovim arhetipovima



Tuesday, February 14, 2012

Spasavaj se ko može od Zombi apokalipse

U Hong Kongu sam, na Mid levelsima, cunjam uzbrdo, nizbrdo, bez mape, ulazim u galerije, starinarnice, radnje sa dizajnerskom garderobom, užinam portugalsko pecivo sa slatkim kremom od jaja, pijuckam caramel latte... Ne mogu da podnesem što nisam sad pored tebe. Bilo bi dobro da smo ispod pokrivača i da te mazim i da nešto pričamo, bilo šta i da ne mislim o tome kako će to da prođe-jer sve će da prođe i zaista je sve relativno. Ne pogađa me to što si sada sa drugom cicom, stvarno ne. Da ne umem da ubedim sebe da sam bolja od svih ne bih smela da se upustim u bilo šta. Bedak mi je što ne mogu da te ispitujem, ispipavam, istražujem, dodirujem, upijam. Hoću da izvlačim tvoje sadržaje i da se punim njima. Hoću da se nadopunjujemo, prožimamo, rasturamo, ispunjavamo. Da te osetim, prihvatim i zavolim. Da budeš moja konstanta u svemiru. Takav nesavršen kakav jesi. Da budeš moj zaklon od svih ludaka koji se ka meni kreću kao u nekoj suludoj zombi apokalipsi, polako ali sigurno. Napreduju, a ja ne znam gde da se sklonim, osim ispod tvog velikog tela i da se tamo ušuškam i smirim i iz zahvalnosti postanem deo tebe.
Uvodim se u sećanja o Južnokineskom moru i sivim oblacima koji ga natkriljuju, gustoj magli koja je proždrala vrhove solitera pa grad deluje još više cyber punk.
Džabe. Tvoje mi ime kucka u ušima, osećam tvoje prste na svojim prstima, tvoje sveobuhvatne i balave a tako slatke, bukvalno slatke poljupce. Bacaš sve zombije u senku. Jedino što nisi solo, željan si svega a ja ne znam šta bih sa tim, osim da se pomirim jer mi je seljački da se namećem.

I tako, sedim ti ja u fensi-šmensi restoranu u fensi-šmensi zgradi na Centralu, sa fensi-šmensi gospođama iz visokog društva i jedem čorbast pasulj (that is so me). Pričam moj trapavi engleski i nije me blam jer je osim toga sve baš dobro.
A nije dobro što sad sva treperim jer bih da provlačim ruke kroz tu meku, prosedu kosu, da ti milujem lice, leđa, da golicam likove na tvojim tetovima i tako... Ovaj se svet pretvorio u jedan veliki jebarnik u kom se ne zna ko na koga odakle i zašto naskače, a ja bi da oni svi odjebu i da ostanemo ti i ja i naš mrak, filmovi, muzika, noć, dijagnoze, serijske ubice i lažni proroci i reči koje se uvijaju kao zmijice oko naših jezika a onda se naši jezici prepliću, pa lutaju po našim telima i tako, u beskraj, da, da.

Monday, February 13, 2012

Himna Dana zaljubljenih

Evo polako ulazimo u dan Valentinova, najkič praznik ever, ali baš zato awesome! Neću ga provesti radno, osim ako me ne opali grom iznenada, niti ga se ikad neki moj momak setio, a ni ja nisam bolja. Smatra se da on nije "srpski", da je mamipara, da nije praznik. Ma koga uopšte briga šta tamo neko smatra. Gledam u "Helb i kifle" cheese cake u obliku srca i uopšte ne bi smatrala ljigavcem onog ko bi mi ga doneo sutra, npr. S tim što ga ne bih konzumirala, mislim na kejk, a darodavca moguće da bih.

Sunday, February 12, 2012

Danas se osećam kao ponosna mati maloletnog psa. Da, da. Večeras sam odvela Linu u školsko dvorište i tamo se družila sa dve kucova, od kojih je jedna bila pregladnela lutalica kojoj sam dala dva keksiće koja sam imala u džepu. Ta lutalica je krenula da naskače na moju ruku, da me gricka tražeći još, a Lina, sića moj, krenula da me brani, da skakuće onako zdepasta, da laje i grize. Pile moje!
E to je jedno. To što sam na nju ponosna. A drugo je, brate mili, što sam na sebe ljuta! Ljuta sam što sam se zakrmačila u poslednje dve godine, prvo pateći od posla, ondak pateći bez posla. Pa dokle bre više? Neću da me kojeko promatra kroz višak kilograma, pogotovo oni što mogu da me poljube u moje ogolemelo dupe. 

Saturday, February 11, 2012

Non Monsieur Je N'ai Pas Vingt Ans





Non Monsieur, je n'ai pas vingt ans
Vingt ans, c'est l'âge dur
Ce n'est pas le meilleur des temps
Je sais, je l'ai vécu.
J'ai dansé sur quelques volcans,
Troué quelques souliers
Avec mes rêves et mes tourments
J'ai fait mes oreillers.
Et je dis encore aujourd'hui :
Je suis comme je suis.

{Refrain:}
Oui, je me souviens des jours,
Quand les jours s'en allaient
Comme un rêve à l'envers.
Oui, je me souviens des nuits,
Quand les oiseaux parlaient
Sous la plume à Prévert.

Non Monsieur, je n'ai pas vingt ans,
Vingt ans, c'est tout petit
Moi, je n'ai jamais eu le temps
D'avoir peur de la nuit.
Ma maison est un soleil noir
Au centre de ma tête,
J'y fais l'amour avec l'espoir
Et l'âme des poètes.
Les poètes sont des enfants,
Des enfants importants.

{au Refrain}

Moi, Monsieur, quand j'avais vingt ans
J'étais déjà perdue,
Perdue, la rage entre les dents,
Superbement perdue !
Moi, je dansais avec des morts
Plus vifs que les vivants
Et nous inventions l'âge d'or
Au seuil des matins blancs.
J'ai toujours, chevillé au corps
Le même soleil levant.

Non, Monsieur, je n'ai pas vingt ans !










Subota popodne

Jel ti znaš da je njenoj majci otac izbijo oko? Uzo flašu i pocepo joj oko, sad ima stakleno. Rastali se pod stare dane.

Ja je vidim dok sam radila u Zavod za transfuziju, doterana, sa štiklice, prava dama.

Što je skupo ženo cveće gore... A ni cigana nema na ovu zimu. A što je jedna donela suzu, to nikad nisam videla, sve ruža do ruže, odavde ide široko, široko, široko pa dole usko, usko, usko, pa između sve nešto zeleno. Mnogo lepo.

Verica ostala trudna sa nekim Perom pa pobacila.

Pička ti materina, odi da se igramo s tobom. (Lini)

Ona se zvala Roksandra a ne Rosa.

Majka joj operisala tumor dole, ženski. I sisu je operisala. Muž joj nađe švalerku pa šeta sa njom okolo kao sa devojkom, zna ceo Ohrid. Ona mu kaže da zna a on je isprebija. Nekako je lud taj čovek bio, blesav, neotesan.

Ako od gostiju ostane jelo, ona sve jede. Splačinara.

Friday, February 10, 2012

Danas sam ceo dan u prepiskama i na telefonu. Ponovo se aktuelzovala priča o dovođenju izložbe reprodukcija svih Rembrantovih slika iz Amsterdama u Beograd. Danilo, moj sjajni drugar koji živi u gradu grijeha i umjetnosti, pokušavao je, do sada bezuspešno da realizuje taj apsolutno altruistički plan. Moj drugi dragi prijatelj, Aleksa, ima prijateljicu koja radi na organizovanju takvih događaja,,, poželimo sreću ovom projektu, možda se realizuje baš u ovo zlo doba. Izlozba je velika, nezgodna stoga za transport a zahteva ogroman izlagački prostor. Tu več treba ciljati na neku staru fabričku halu ili robnu kuću.
To je lepo sve i uzbudljivo. Danilo koliko vidim neće pristati na mnogo cimanja tako da će se uskoro znati hoće li se ovaj put ulaziti u priču ili će da bude još jedan ćorak.
Ono što je ružno i uzbudljivo koliko da ti se smuči život je akcija oko traženja prave terapije za bebu Sergeja i oko prikupljanja ogromnih finansijskih sredstava za operaciju na nekoj od boljih svetskih klinika za decu.
Dirljiva je i neverovatna lavovska angažovanost nekolicine ljudi, volja i istrajnost da se klincu pomogne. Skupljeno je za 4-5 dana oko 4.000 eura,
što zvuči vrlo ohrabrujuće, ali cifra koja nam je potrebna je čak deset puta veća.
Ako neko nabasa na ovaj moj tekst a u prilici je da izdvoji novac i učestvuje u akciji


Br. dinarskog žiro računa u Komercijalnoj banci:
205-9011004580162-90

Br. deviznog žiro računa:
za inostranstvo: RS35205903101757305097
za Srbiju samo za firme: 90-310-1757305.0


Kad se male ruke slože, moramo da uspemo!



Death Glam Couture

Bilo je prilično sjebano napraviti izbor od ovakvih šaramantnih djindjuvara a sve se može pogledati na adresi
Me like it!



















One moment in time

We had our moment in time and I'm happy about it. I'll try to keep the memory as pure as it's possible. We are not meant to be, but our moment was almost perfect. It was very rich in sensations, music and wine, kissing and touching, just right.
Memento mori et carpe diem.

Tuesday, February 7, 2012

Dan zaljubljenih volina

Ovaj raf na fotki prava je ilustracija onoga što sam zatekla u Wallmartu kada sam početkom februara 2005. tražila za Slavka "kanadsku volinu", da to mi je poručio, šta god to bilo i ja sam bila odlučna da nadjem nekakvu volinu ili kravu bar. Na tisuće srcolikih bombonjera, u kartonu i metalu, crvenih, zlatastih, sa Elvisovim likom, sa medama i macama... Gde sve nisam tražila volinu, po dečijim radnjama, po kineskim prčvarnicama, čak sam i u Sexy shop zavirivala. E, dakle, u tom odvratnom Wallmartu a rekla bih da ovo na slici jeste baš ta vrsta objekta, naletela sam na odeljak sa plišanim igračkama koje se vrte u krug i pevaju klasične limunada numere. I tu se desila kič ljubav na prvi pogled. Našla sam kanadsku volinu kineske proizvodnje, belu sa crvenim srcem na grudima koje kad se stisne pokreće mehanizam i volina nam onda svojim čudnim i slatkim glasićem peva "Fly me to the moon", na način koji može da mi izmami smeh i suze. Bio je tu i jedan sladak meda za 14,99$  koji je pevao "Wild thing, you make my heart sing", ali niti ga je ko poručio, niti se uklapao u budžet.
Pazarila sam volinu i odnela je na gajbu, spakovala je u orman, a onda svako malo vadila iz ormana i stiskala gumb i radovala se kao malo dete.
Kada sam se vratila u Beograd Slavko mi se iz nekog nepoznatog razloga bio na kratko smučio, pa sam smatrala da nije zaslužio tako krasnu volinu (sada znam da je to bullshit ali mi se tada činilo kao ispravna odluka). Na kraju je volina završila tamo gde i obično završavaju takve ljigice, kod moje tadašnje ljubavi Peđe. Ko zna da li je volina nadživela našu ljubav,a meni nešto krivo što ipak nije ostala kod mene. Mnogo je gotivna bila.

Saturday, February 4, 2012

Rastajanje

Valjali smo se po fotelji,
po podu,
po krevetu.
I po kupatilu smo u nekom momentu hteli da se valjamo
ali smo smetnuli s uma.

Slušali smo muziku,
pevali,
šalili se,
raspravljali se,
rastajali se.

Mrzim rastanke.


Srce mi se kida večeras. Što bi rekao Boris Novković, da me barem nešto udari, nasmejah se od muke. Vraćam se na Dorćol i tu se završava D-ova i moja obnovljena veza i to me jebe. Mnogo mrzim rastanke, naročito sam osetljiva na ove koji su posledica loše sreće a ne lošeg odnosa između nas dvoje (detalji su tajna tajna). Slično mi se već nekoliko puta dogodilo za poslednje dva godine, ali ovo sad me dira na poseban način.
D. i ja nismo baš najsličniji na svetu, ali smo dobri zajedno skroz. Easy going. Soft core.
Ispuni me viđanje sa njim radošću. E sad sam ostala bez toga. Opet.
Ma nema dalje. Sjebala sam se.

Wednesday, February 1, 2012

Sergejeve oči

Danas je jedan od onih dana kad skužiš koliko si mali i beznačajan i totalno u kurcu.
Uliva nadu topli osmeh doktora sa drugog kraja sveta, nada da je možda baš on onaj pravi, koji će nekako raščivijati nemoguću situaciju koja je nastala.
Ljudi su se mobilsali, podelili, prionuli na zadatke, telefoni zvone, raspravlja se, proučava, raspituje.
Jedan lepi dečkić od svojih devet meseci teško se razboleo. Dok šaljem dalje njegovu fotografiju opčinjava me pogled njegovih bistrih plavih oka. Borimo se da ta dva oka zadrže vid koliko toliko kad mu se bude uklanjao veliki tumor sa mozga. I nadamo se, pre svega, da će da preživi.
Kad si tako mali nisi kandidat ni za zračenje ni za hemioterapiju. A tumor je tako nezgodno postavljen i poveliki pa je velika pretnja vidu.
Doktora Džefa hvale i kolege i pacijenti, kažu da je veoma posvećen. Verovatno nećemo uspeti da stignemo do Sijetla i lično se sa njim sretnemo, ali se nadamo da će moći da nam preporuči nekog jednako posvećenog kolegu u Evropi i uostalom da da prognozu, ima li ikakve šanse po njegovom mišljenju da se sačuva delimično vid.