Tuesday, June 5, 2012

Srećom te se neće desiti situacija da biram između mog psa i nekog ljudskog bića. Stvarno je veliko pitanje za koga bih se odlučila.
Provešću nekoliko dana na Crvenom krstu bez Line i već mi nije dobro. Falila mi je sinoć u krevetu, pričinjavala mi se, zvala sam sirotog Maca njenim nadimcima...
Imala sam zanimljivo otkrovenje prekjuče u parku kada sam sela klupu do čoveka sa šest-sedam godina starim autističnim sinom. Klinac se zainteresovao za Linu, uporno pokušavajući da je nahrani nekim lišćem. Ćale mu je strpljivo govorio kako kuce nisu koze da jedu lišće, kako ne treba da je dira nogom, desetine puta je detetu ponovio istu stvar koju ovaj nije mogao da procesuira.
Kada je trebalo da krenu, mali se ukopao u mestu i počeo neartikulisano da se dere. Ćale je morao bukvalno da ga vuče.
E pa nekako slično je i sa mojim psom. Nereagovanje na komande, ukopavanje u mestu, uporno izvodjenje istih, besmislenih rituala.
Jednom sam čula da roditelji često zavole svoje mentalno oštećeno dete više od zdravog.
To malo, tvrdoglavo i zavisno biće uvuče se duboko pod kožu. Mislim na svog psa, a on mi je kao dete.
I još bi htela da kažem kako su mnogo veliki šabani ljudi koji se podsmevaju onima koji vole svoje ljubimce i najbolje bi bilo da niko nikad od njihove "ljubavi" ne mora da zavisi.